Pet najvećih mitova o učenju - i što umjesto njih?

24. 4. 2019.

Ako si učenik, student ili nastavnik, sigurno ponekad čitaš članke sa savjetima o učenju i podučavanju. U nekima možeš pronaći vrijedne informacije o tome kako se koncentrirati, kako planirati učenje ili koje metode učenja najbolje "pale" u određenim situacijama. Druge je ipak bolje ne slušati. Tema ovog teksta su upravo savjeti o učenju, no oni koji baš "ne drže vodu". U nastavku pročitaj više o 5 najčešćih mitova o učenju i saznaj što zapravo pokazuju istraživanja. Pa krenimo!

1. MIT: Mozak se razvija do kraja puberteta. Učenje u odrasloj dobi ne utječe na mozak.

UMJESTO TOGA: Istraživanja u neuroznanosti pokazala su da se mozak razvija tijekom cijelog života. Djetinjstvo i pubertet zaista jesu iznimno važna razdoblja za razvoj mozga, no hajdemo vidjeti kako se mozak razvija i u odrasloj dobi.

U adolescenciji i ranoj odrasloj dobi razvija se prefrontalni korteks – evolucijski najmlađi dio mozga smješten u čeonom režnju koji nam omogućava da provodimo takve složene aktivnosti kao što su planiranje i donošenje odluka. U odrasloj dobi fluidna inteligencija, koju možemo predočiti narodskim pojmom "bistrina", doseže svoj plato, no kristalizirana inteligencija – jedinstven skup znanja, vještina i iskustva – razvija se tijekom cijelog života. Nova znanja i iskustva mijenjaju mozak tako što se stvaraju nove sinapse – spojeve između moždanih stanica. Drugim riječima, u odrasloj dobi nastaju nove mreže znanja koje su povezanije i dostupnije kada nam trebaju.

2. MIT: Netko uči vizualno, netko slušno – razlikujemo se po stilovima učenja

UMJESTO TOGA: Istraživanja nisu potvrdila naširoko prihvaćeni mit da se razlikujemo prema stilovima učenja (netko je vizualan, netko auditivan, netko kinestetički tip), te da je dobra ideja podučavati prema stilu koji odgovara učeniku. Dapače, ovo uvjerenje može biti štetno – ako uvijek prezentiramo informacije na samo jedan način, učenik nema priliku razvijati svoje ostale kanale učenja, a koji obuhvaćaju sva osjetila i motoriku. Ako želite ponijeti nešto korisno iz ove priče o stilovima učenja, onda je to da svojim učenicima (ili sami sebi) radite najveću uslugu kada učite raznoliko. Primjerice, bolje je čitati na glas nego u sebi jer vizualnom pridružujete auditivni trag pamćenja. Bolje je čitati i zapisivati jer vizualnom pridružujete pokret, i slično. Kada učite raznoliko, mozak stvara "bogatije" poveznice za pojmove koje učite, zbog čega ih kasnije teže zaboravljate i lakše ih se prisjećate.

3. MIT: Vrijeme koje provedete za knjigom dobar je pokazatelj naučenosti gradiva

UMJESTO TOGA: Ovom mitu podložni su roditelji koji inzistiraju da dijete provodi svaki dan toliko i toliko sati učeći, i onda bude neugodnih iznenađenja kad se kući vrati s lošom ocjenom. U čemu je štos? Istraživanja pokazuju da je za kvalitetno učenje – ono koje za ishod ima razumijevanje i dugoročno pamćenje gradiva – zaista potrebno provesti sate učeći. No, nakon nekog vremena, dodatno vrijeme ne pomaže. Kako procijeniti kad je dosta i treba uzeti pauzu? Sigurno kad više vremena provodimo u nastojanju da se koncentriramo u odnosu na vrijeme kada jesmo koncentrirani. Drugim riječima, ne treba odustati kada prvi put padne koncentracija i dobro je uzeti pauzu ako smo već treći put odlutali mislima negdje drugdje. Više o tome kako (p)održati koncentraciju tijekom učenja i kako učiti vremenski učinkovito pročitajte na linku.

4. MIT: Učiti bolje je učiti brže – pokažite mi prečace do znanja

UMJESTO TOGA: Učenje se ne može ubrzati. Ako želimo učiti kraće, onda možemo probrat informacije i naučiti skraćene verzije gradiva – upravo ono što učenici rade kada se u zadnjem trenutku pripremaju za provjeru tako što brzo čitaju i podcrtavaju. Ovakvo učenje može donijeti i odlične rezultate na provjeri (što znamo iz iskustva) i nije dobra ideja ako želite isto to znanje imati pri ruci za par mjeseci, godinu dana. Put do dugoročnog znanja i vještine jest učenje pomoću zahtjevnijih metoda koje "treniraju" razumijevanje i pamćenje, i za koje treba vremena. Drugim riječima, ako nam je cilj dobra ocjena, onda možemo "brže" učiti ponovljenim čitanjem i podcrtavanjem, a ako želimo dugoročno znanje i vještinu morat ćemo ponavljati, vježbati, učiti na pogrješkama. I to nas vodi do našeg zadnjeg mita o učenju...

5. MIT: Neznanje i pogrješke treba izbjegavati pod svaku cijenu

UMJESTO TOGA: U školi učimo da je neznanje povezano s lošim ocjenama i frustracijom. Istovremeno, neznanje je dio učenja. Svaki put kad tijekom učenja otkrijemo da nešto ne znamo, imamo priliku to naučiti. Što to znači u praksi? Većina učenika najčešće uči tako da iznova čita lekcije, što vodi do osjećaja poznatosti gradiva i pouzdanja u vlastito znanje. No, da bismo zaista znali koliko znamo, potrebno je provjeriti vlastito znanje – tijekom učenja. Nakon čitanja možemo ponoviti što smo pročitali, a da ne gledamo u tekst. Možemo odgovarati na pitanja na kraju teksta i provjeriti odgovore u udžbeniku. Možemo objašnjavati svojim riječima glavne pojmove. Ovako usmjeravamo pažnju upravo na ono što nismo znali, što nam omogućava da to i naučimo. Fizičar i dobitnik Nobelove nagrade Niels Bohr dobro je znao da su pogrješke sastavni dio učenja kada je rekao da je "stručnjak osoba koja je napravila sve moguće pogrješke koje se daju napraviti, u svom uskom području rada".