Uvijek koristite pune, cjelovite rečenice, a ne samo fragmente.
Engleski jezik, za razliku od hrvatskog, traži da izrazimo i subjekt i predikat, da bi rečenica bila korektna i prenijela točnu poruku „što je pisac htio reći“.
U hrvatskom, primjerice, sasvim je OK ako kažemo:
Hodam. Hodaš. Hodamo.
Dišem. Dišeš. Dišemo.
Učim. Učiš. Učimo.
U ova tri primjera vidimo da je sve jasno – znamo što se radi u rečenici (hoda, diše, uči) i znamo tko to radi (ja, ti, mi).
Nemojte se zavarati i preslikati taj princip na engleski, jer se dogodi ovo:
Walk. Walk. Walk.
Breathe. Breathe. Breathe.
Learn. Learn. Learn.
Jasna nam je radnja (hodanje, disanje, učenje), ali ne znamo tko to radi i zato nam je u engleskom potrebno izreći i subjekt, odnosno vršitelja radnje, dakle:
I walk. You walk. We walk.
I breathe. You breathe. We breathe.
I learn. You learn. We learn.
E sad je već jasno!
Naravno, u nekim sasvim neformalnim situacijama i kada ste s nekim u zbilja neformalnoj, opuštenoj komunikaciji, u redu je „preskočiti“ izražavanje subjekta, primjerice…
Went for a walk today.
Had a great time.
Bought a new car.
… no to sačuvajte za one s kojima ste stvarno „kompići“.
Ovakve konstrukcije izbjegavajte u poslovnoj komunikaciji, svim vrstama formalnih razgovora, i u svim društveno formalnim situacijama uopće.
